Maleno mjesto srca moga, rodnog kraja Mataskoga
Dugo nisam bio u Matasima….
Toliko je događaja iz mog djetinjstva vezano uz njih, da mi je možda zbog toga i teško krenuti k njima, a samo su „pedalj mista“ od mene.
Ivandan je uvjek bio fešta u Matasima.
Pjevalo se, pilo, družilo u ovo Božićno vrijeme. Dolazili su Matasani sa svih strana u svoj rodni kraj. A tada su u Matasima mnogi još stalno živjeli.
Čitam u jednom članku koji ću uskoro objaviti na blogu, kako su Matase 31. prosinca 1830. godine imale 84. obitelji, i 664. stanovnika.
Bili su najnaseljenije selo u Promini!
Cijela Promina brojila je tada 3568. stanovnika, Razvođe 532., Oklaj 445., Puljane 390…..
Matase su tada obuhvaćale sela Zeliće, Matase, Marasovine, Bobodol i Ljubotić, a danas (prema popisu stanovništva 2011. godine) sva ta sela zajedno nastanjuje 99. duša.
Malo mi je bilo čudno kad sam u zabilješkama prof Ante Vladimira Bikića pročitao kako je u Matasima 1868. godine, istovremeno kad i u Oklaju otvorena škola, ali čitajući popis stanovništva iz 1830. godine, vidim da je to bio sasvim logičan potez tadašnjih vlasti.
Sjedam sa svojom djecom u auto i krećemo u Matase…
Idemo do moje babe, moje djece prababe Luce… idemo do ujca…nosim prijatelju Alenu „Turistički vodič Promine“…idem napraviti koju fotografiju za sljedeći broj Župnog lista-Promina-(treba na vrijeme početi).
Koliko se toga promjenilo u Matasima od mog rođenja sedamdesetih godina do danas.
„Bili put“ zamjenio je asfalt, nedavno je stigla i voda, ali u samim Matasima danas nažalost živi samo jedno dijete.
Zgradu osnovne školu je zadnji "zaključao moj otac", i prešao raditi kao nastavnik u Oklaj sredinom osamdesetih godina, sada već prošlog stoljeća.
Obišao sam rodbinu, i odmah produžio do crkve, pred kojom su djeca nestrpljivo čekala misu koju je naš župnik-fra Petar zakazao za točno u podne.
Kako smo nešto ranije stigli, odlučio sam na brzinu skoknuti do škole, napravit i tamo koju fotografiju.
Prolozimo pored kuće pokojne tkalje Brankince, pokojne Likotinke…u mislima mi sljedeća fotografija fra Ivana Čupića (nastala oko 2000 godine):
Odlučim ovjekovječiti današnje stanje istog kadra:
Idemo do škole gdje sam naučio svoje prve korake. Sjećam se kako su nekad oko škole pasli mnogobrojni konji, pa od njih nisam smio izađi van dvorišta…Sjećam se sljedeće fotografije:
Danas škola u Matasima izgleda ovako..
Vraćamo se do crkve, a Misa samo što nije počela.
Fra Petar zapisuje mise za duše koje nisu s nama…dogovara tko će što čitati…
Božić je, vrijeme radosnih pjesama, a mi svi zajedno, izgledamo kao jedan malo zborić….
Fra Petar nadahnuto propovjeda, pjeva, pun optimizma s osmjehom obraća se vjernicima.
Nakon mise, vraćam se do kuće mog pokojnog dida Mate….uz jelo i piće razgovaramo kao neki starci o vremenima kojih više nema, o rodbini, susjedima kojih više nema…
Puno toga u Matasima više nema, i mladi će reći „Uvjek se vraćate na prošlost i samo kukate“.
Bojim se ako na vrijeme ne shvatimo što se to dogodilo s Matasima, da će se isto ponoviti i s ostalim mjestima našeg kraja, a onda će i naša djeca, pričati istu priču, kao što je ja pišem danas.
Da li je moguće izbjeći tu sudbinu?
Oznake: Matase, religija
|
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
