_ _ _ _ _ _ promina.blog.hr

Ja osjećam da ću svijet napustiti uzdignute glave!

„I tako sad već dolazi tišina u kojoj svatko svoju priču sluša u sebi.

U čudesnoj tišini toliko se toga čuje…

Evo, jedna priča već leprša zrakom….“

„Uvijek sam živio mirno, uglavnom s malim željama.
Istina, nikad spreman za velike pothvate“.

„Bilo mi je važno samo otklanjanje svakodnevnih tegoba,
Misleći da je to temelj uspjeha“

„Bio sam prilično usamljeni dječak koji neprestano čita“

„Sve se događa u ljudskom srcu, jer kroz ljudsko srce vodi pravi put.
Tko drukčije putuje… nikamo ne dolazi“

„Sve što biste željeli saznati o meni, saznat će te od mojih učenika“

„Svaki čovjek ima negdje u daljini svoje malo svjetlo.
U mom životu, teško je plivati kad ne vidiš obale, a nema pred tobom ni slamke.
Život se gasi polako kao voštana svijeća.
Treba živjeti..treba se boriti i raditi…
Od života sam bio prestrašen.
I to je sve….

„Proživljavao je svoju prošlost…svoje razgovore…svoje prijatelje i znance…svoja putovanja.
Prizori su se iz dana u dan odvijali sve većom brzinom i polako zamagljeni.

I on više ne može vladati tim slikama…..“



Bili su ovo ulomci, citati iz velikog broja zapisa koje je moj preminuli otac Ivan Sarić, prominski nastavnik u mirovini…ostavio iza sebe…
Ulomci njegova viđenja i doživljavanja Svijeta u kojem je živio.
Drhtavim rukopisom predviđena vlastita sudbina.

Zahvaljujem se svima koji su ovih dana bili uz moju obitelj, te u velikom broju ispratili mog oca na njegovom posljednjem ovozemaljskom putovanju….

Oznake: Život u Promini