Badnja večer u Promini II dio
Prije nekoliko dana, objavio sam post „Badnja večer u Promini- fotografije“ (srijeda, 24.12.2008.)
U postu sam objavio fotografije Živih jaslica u Promini, i nekoliko riječi o samom događaju.
Javno sam zamolio „idejnog vođu“, začetnika ove ideje -Anitu Cotu da za promina.blog.hr napiše koju riječ o ovom lijepom događaju…
Još jednom upućujem sve čestitke Aniti, jer su sve reakcije na ovaj događaj pohvalne, ali joj se zahvaljujem i na tekstu koji je napisala.
Evo teksta:
Ako smo vam bar na trenutak uspjeli vratiti dašak tradicijske Badnje večeri i božićnih blagdana, ako ste osjetili toplinu u duši, svjetlost i vjeru u život, ima nade za nas.
O kršćanskoj tradicijskoj kulturi vezanoj za Badnji dan, možete čitati u raznim znanstvenim radovima. Objašnjena je simbolika, apotropejski karakter badnjaka, mistifikacija vatre... Navedeni su mnogi izvori, mnoga mjesta gdje su stari svjedočili o razlikama i promjenama kroz stoljeća, a moram napomenuti i da su razni oblici pučke duhovnosti snažno prisutni u svih Hrvata. Primjerice, u Promini smo svjedoci da se tradicija grobara nije ugasila niti u vrijeme najvećih komunističkih progona.
Ipak, Badnja večer u Promini, iako ritualno slična sa ostatkom Hrvatske i Hercegovine, bilježi i neke posebnosti, prije svega u broju badnjaka koji se unose na ognjište.
U pravilu se svugdje unose tri badnjaka, dva se postavljaju usporedo, a treći preko njih ukoso, ponegdje su se ložili unakrs na ognjištu, a ponegdje je došao i podložnjak (četvrti).
Na jugu Dalmacije palilo se onoliko badnjaka koliko je muških glava u kući, ali i za muškića koji će se u toj kući roditi iduće godine...
Kako li su znali da će biti muško bez ultrazvuka, tko bi znao!?
A tko se u nas još sjeća koliko se badnjaka unosilo, što se molilo, zašto svetom vodom škropilo, da li se posipalo žito po badnjacima, tko je palio sviću, kako se priporučivalo i što se učinilo s ugarcima ostalim od badnjaka?
Jesmo li pucanje izmislili onda kad su nam stigle petarde, kako su izgledale i što su to mačkule...?
Mnogi znaju ponešto, a naš Paško Marić Paiša – baš sve. Bio bi grijeh da zaboravimo dok su živi oni koji znaju.
Zahvaljujem se Jošku, Bari i Joji, djeci i mojim dragim prijateljicama, koji su bez puno mudrovanja prihvatili predstavljanje naše tradicije.
Spojili smo ga s običajem koji su franjevci proširili po crkvama, a traje još od 13. st. kada je sveti Franjo Asiški postavio prve – ŽIVE JASLICE. Oni koji su ih imali prilike vidjeti u drugim gradovima znaju da je to izniman događaj. Interesantno je da većina naših sudionika nije nikada vidjela žive jaslce i da su mnogi tek po završetku predstavljanja shvaćali što sam ja to htjela, a ipak smo to dobro izveli. Ponajprije stoga što su svi pristupili s posebnom angažiranošću i ozbiljnošću. Oni koji su prihvatili tu ideju uživali su u njenoj realizaciji jednako kao i ja.
Zahvaljujem se Tei i Bošku koji su po mišljenju mnogih bili zaista smjerni i dostojanstveni Marija i Josip, Gabrijelu, Anđelu i Mihovilu (primijetili ste da nose imena anđela, a to su i bili), Šimunu i Josipu (pastirima) i naravno Ivanu koji je vladao scenom i osmišljavao istu. Srela sam ga jutro prije kad sam išla u dućan. Ide Ivan u školu po knjižicu, a u ruci nosi neku veliku staru pilu. „Pa kud ćeš Ivane s tom starom pilom?“- pitam ga, a on da će sa Šimunom poslije upilati smrike za štalicu. Onda smo sakrili pilu iza pulta u dućanu da je bar u školu ne unosi.
Tako je to otprilike izgledalo.
A kraljevi?
Svaka čast. Pešo, Vinko i Drago su to kraljevski izveli.
A osvjetljenje, životinje, slama, kamenje, panji, zastori, Barini štapovi...?
A kreativne radionice u školi, prodaja božićnog nakita u humanitarne svrhe, prisutnost udruga, prekrasan bor na trgu, vrhunski bakalar kojeg je majstorski svario naš Ićo...?
Da trebalo je sve osmisliti, koordinirati, od nekih zamisli čak i odustati, ali dok god u Promini postoje ovakva djeca i ljudi, koje jednostavno zamolite da vam provuku neke žice, zabiju brokve, osposobe elektriku, pobrinu se za nekoliko kariola kamenja, nađu malo janje, tele ili da se dijete brine o magarcu i teletu, dakle dok god u Promini postoje ljudi „koji ne gledaju samo svoje interese“ Promina će živjeti.
Nije mi namjera bilo kakvo moraliziranje, ali na kraju moram dodati Papinu božićnu poruku Urbi et Orbi -„Budu li ljudi gledali samo svoje interese, naš će svijet sigurno propasti“.
Promina neće propasti dok god u njoj žive i u nju dolaze djeca i ljudi koje može ponijeti duh tradicijske Badnje večeri i živih jaslica.
Ja sam znala da će se radovati djeca, ali cilj nam je svima bio i da probudimo dječju radost u odraslih.
Mnogi nisu shvatili što se zbiva, nisu došli i sad im je žao.
Danima već slušam kako to neće propustiti iduće godine.
Pa, možemo ponovo!?
Oznake: religija, Život u Prominia, općina promina
|
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
